Nesvrstana

Dobrodošli na moj blog

22.10.2009.

Glupom treba reci da je glup, i tacka.

 

Moje prvo upoznavanje sa Americkim skolskim sistemom je bilo zapanjujuce, bolno i sto kazu, ne ponovilo se!

Kod nas je to skroz drugacije. Na primjer, znam da cete se svi sloziti sa cinjenicom da smo, bar u ona vremena, svi strijepili od ucitelja i profesora. Ma nisi smjeo da pisnes, inace dobio bi po dlanovima, ili kako su to vec pojedini ucitelji cinili, nekad i po guzici. Ucitelj je bio kao roditelj, od njega te je bilo strah, i morao si mu pokazati isto postovanje kao sto si to radio sa roditeljima. Nekad,  cak i vise od toga.

Ovdje je to skroz naopako. Sjecate li se djackih dana? Znam sigurno da je u svakom razredu bio odlikas, a i bilo je onih malo ‘manje’ nadarenih, koji su se jedva izvlacili sa dvojkom. E sad, neki su to radili iz bezobrazluka, a neki iz prostog razloga so nisu bili bas inteligentni. Jooooj kako to smijem reci, jel’ da? Znam dobro da su ucitelji ismijavali “glupe” djake. Ono, tipa, “sjedi gdje si, ni za gdje si nisi”, ili “tupsone tupi”.  Znaci, ta neka “glupost” se izvikivala, i onda smo mi ostali djaci uvjek strepili da, ako pogresno odgovorimo na pitanje, reci ce nam ucitelj da smo i mi glupi. Ja se nikad nisam bojala lose ocijene, koliko sam se bojala da ce mi uciteljica reci da sam glupa.  Dal’ je to dobro? Ne znam. Medjutim, ovdje je to drugacije.

Ovdje se ne smijes drugima rugati da su glupi. Na to gledaju ( bar u skolama) kao neku bolest, i sad, nije ucenik kriv/kriva sto je glup/glupa. Dobro, slazem se. Medjutim, prisjecam se zadnje godine srednje skole, ovdje u Americi.

Matematika. Geometrija, da budem preciznija. Do mene sjedi jedna plavusa, sa plasticnim noktima isaranim kojecim, izbjeljenje kose, sa raznim nijansama varikine- nesto sto je u skorije vrijeme izbljedjeno, pomjesano sa pramenovima kose koje je promasila tom istom varikinom, pa su malko vise zuti. Sto bi reko moj tata, kao “oshtrisimus”.  Meni je muka bilo, ne toliko zbog nje, koliko zbog cinjenice da oni tek u zadnjem razredu srednje skole se prvi put susrecu sa sestarom. Dobro, cast izuzecima, neki su to radili i prije, ali vecina u tom razredu, nikada nije drzala sestar u ruci. Sjecah se tad onih mojih davnih dana, i Pitagorine teoreme koje sam u sedmom osnovne znala na pamet, i imala sam peticu iz matematike. Obozavala sam Pitagoru. No, da se vratim na temu.

Uze Plavusa sestar u ruke. Onako onim gubavim plasticnim noktima, jedva ga drzi. Zadatak je bio da se nacrta kruznica. Ej, kruznica! Ja je nacrtah, i sad cekam da ostali zavrse. Ona drzi onaj sestar i papir. Vidim, pati se. Neka, mislim se, kozo jedna. Gledam i dalje. Ujednom, ajme meni, umrijecu!!!

Plavusa zabode onaj sestar u papir, onako kao da zeli probit do kostane srzi onog papira. Drugom rukom pocela je da spretno okrece papir, dok je sestar stajao u nepomicnom stanju. Tako je gurala papir okolo, dok je sestar stajao na istom mjestu, dok nije izgurala papir za 360 stepeni i nacrtala neku mlitavu kruznicu.  Umjesto da je sestarom obrnula krug po papiru, ona kontra, i okrece papir.

Pa dal’ je to moguce? Ja je gledam, onako, dodje mi da je motkom po tim istim plasticnim noktima lupim, dok zvjezde ne prebroji. Muka mi je bila pola sata, nisam mogla sebi doci. Gledam u nastavnicu, i ona joj pridje. Ja ocekujem, nadam se “e sad cesh batina dobit” ( valjda to ono Balkansko u meni), kad nastavnica onako drago, milo, kao malom djetetu, “very good job!”.  Ej ona nju hvali!! Hvali je za onu gubavu kruznicu! Mrak mi je pao.

Znaci , ne smijes se rugati drugima sto su glupi, jer, naravno, nije to njihova krivica, i vjerovatno pate od ne znam ti ja kojih izumljenih bolesti, deficit paznje, ostala govna, da ne nabrajam. Znaci, plavusa sa gubavim plasticnim noktima nije odskakanje od norme, vec norma medju srednjoskolskom djecom u Americi. Ona ima problema, mislim, jel? Ima poteskoca sa zapazanjem, ucenjem, i tako to. Sve sve, ali ne reci da je glupa. Mora da postoji medicinsko objasnjenje sto je ona takva. Nedaj boze reci da je glupa. I onda se pitamo sto je svaka nova generacija u ovoj zemlji sve vise i vise degenericna…pa eto.

Mozda sam ja pregruba u ovom mom zapazanju, ali i dalje tvrdim- glupom treba reci da je glup, i tacka.

20.10.2009.

Jezik je cudan pojam....

 

Kad sam vec pocela o jeziku da meljem, pa da nastavim…..

Mi Balkanci smo cudni ljudi. Gdje god nas vjetar donese, uvjek se nekako zakopamo i pronadjemo jedni druge, kao da su nam svima ubrizgali onaj ‘cip’ kao sto cukama rade, da ne bi pobjegli od voljenih im gospodara. E, tako i nama. Jesi li sletio u novi grad, novu drzavu, u roku od jednog dana sazanjes gdje se skupljaju “nasi”.

E, sad ta rijec, “nasi”, to treba shvatiti. No, o tome cu malo kasnije.

Tako smo i mi nasli “nase” kad smo dosli u ovu, da ne lajem, vukojebinu od drzave.

Sletis sa onim cudom od boinga, pun avion izbjeglica, kao svi tumaramo ka nekom boljem zivotu, Joj, gdje me nadje. Tuga i jad. Pogledi pogubljeni, niko nikad na avion prije nije sjeo, ne zna se gdje ce te strpati kad i sletis u tu neku obecanu zemlju.

Ubrzavam malo film, vec smo tu, sletili, dolaze tetke, rodjaci, ti isti jadnici koji su istim tim cudom sletali u tu istu obecanu zemlju prije par godina. I pocinje…..

Upoznavanje sa Americkim sistemom je u najmanju ruku toliko zajebano da se ne moze opisati. A jos je zajebanije kad ti to neko “nas” objasnjava na polu-bosanskom- polu-engleskom, pa ni sama ne znas ko pije a ko placa.

Neke od rijeci koje su mi se urezale duboko u sjecanja iz tih prvih dana prije deset dugih godina su, npr.:

“E, sutra idemo u ‘gaverment’ da izvadimo ‘soshal sekjuriti’ da bi mogli uzeti ‘inshurans’ za auto a i bez ‘soshal sekjuritija’ ne meres naci ‘dzab’”.

U tom momentu dodje ti da bombu bacis. Da pojasnim:

Gaverment= government, sto ti na engleskom dodje vlada. Znaci, moramo ici u neku verziju Americke opstine, jel, gdje cemo vaditi te silne papire. Tako bas to dodje.

Soshal sekjuriti= social security. Americka verzija maticnog broja. Svaki ga gradjanin ima, i bez toga se ne moze ni u WC, osim ako si ilegalni Meksikanac, a onda kosis travu po Americkim kucama za haman dzaba.

Inshurans=insurance. Osiguranje- opet, ni bez toga se ne moze ni voziti, ni zivjeti, i mislim da bi Amerika propala da nema toga.

Dzab=job. Posao. Dakle, stvarno. Haj, ni bez toga se ne moze.

Gledam ja tetku, gledam oko sebe, place mi se. Pa oni su “nasi”, pa trebaju i da govore “nas” pa da ih razumijem. Vidim ja ovo na dobro nece izaci. To je bio tek pocetak.

Nakon deset godina, to me i dalje nervira. Nema jednog tog “naseg” koji lijepo kaze “osiguranje”, ili “opstina”.  Jok. Uvijek je ‘inshurans” i “gaverment”.

Tuzno je sto nekad i samu sebe uhvatim kako kopam po papirima kad me zaustavi milicija, sva frustrirana psujem, i pitam “a gdje sam stavila inshurans u p.m.”…….jebiga.

20.10.2009.

Zasto bas blog?

Dugo se kanim da pisem. Danima sjedam za ovo cudo od racunala, i pisem, brisem, nikako da pocnem. Rekoh, danas je dan, i pocecu. I pocela sam.

Toliko ideja, a ne znam gdje bih krenula. Zasto blog? Hocu da razgalim dusu.

Dosta nas ima u dijaspori, i vjerujem, previse nas ima na ovakvim sajtovima. Svi pricaju o teskom zivotu van bivse nam Juge, zemljama dalekim o kojima smo sanjali, nekom boljem zivotu koji mozda i nije toliko bolji. E sad, zavisi sta je to "bolje" i iz kog se ugla gleda. No, da ne skrenem sa puta....

Procitah dosta postova ovdje. Vidim, ima ljudi, inteligentnih, simpaticnih, punih duha. Danima citam, i podstaklo me nesto "to" pa da i sama pocnem.

U stvari, dok citam, primjetih da me jezik izdaje. Kako, majku mu, pa moj je to jezik? Ne znam. Zastane mi nekad rijec u grlu, kao suh papir, i jedva procitah. Pa zar moj rodjeni jezik tako da dozivim? Ja koja sam citala i citala cjelo moje djetinjstvo? Zar je deset godina moglo to da uradi?

Rjesila sam da se borim protiv invazije stranog mi jezika. Doduse, ne znam vise ni sta je strano, a sta je domace. Osjecam se nesvrstano u prostoru i vremenu, ali ipak, ne posustajem u borbi.  Hocu da citam i pisem nas jezik. Bojim se vremena i te proklete kazaljke koja me uvjek podsjeca na te godine koje su prosle u stranoj mi zemlji. Necu da posustanem.

Zato, dragi moji, ako vas ima i ako citate, ponudicu vam pogled na svjet iz nekog mi ugla, pomalo krivog, pomalo obojenog. Mozda se pronadjete u nekim mojim nebuloznim mislima, mozda prepoznate situacije. Vjerujem da nisam jedina.  Zivot u dijaspori ima stosta da ponudi, dobrog i loseg. Neke stvari vrijedi zapisati, oliti otkucati.  Nek ovo bude jedan mali prozor u svijet kog sam ostavila neke davne 1999.


Nesvrstana
<< 10/2009 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
76668

Powered by Blogger.ba