Jezik je cudan pojam….

 

Kad sam vec pocela o jeziku da meljem, pa da nastavim…..

Mi Balkanci smo cudni ljudi. Gdje god nas vjetar donese, uvjek se nekako zakopamo i pronadjemo jedni druge, kao da su nam svima ubrizgali onaj ‘cip’ kao sto cukama rade, da ne bi pobjegli od voljenih im gospodara. E, tako i nama. Jesi li sletio u novi grad, novu drzavu, u roku od jednog dana sazanjes gdje se skupljaju “nasi”.

E, sad ta rijec, “nasi”, to treba shvatiti. No, o tome cu malo kasnije.

Tako smo i mi nasli “nase” kad smo dosli u ovu, da ne lajem, vukojebinu od drzave.

Sletis sa onim cudom od boinga, pun avion izbjeglica, kao svi tumaramo ka nekom boljem zivotu, Joj, gdje me nadje. Tuga i jad. Pogledi pogubljeni, niko nikad na avion prije nije sjeo, ne zna se gdje ce te strpati kad i sletis u tu neku obecanu zemlju.

Ubrzavam malo film, vec smo tu, sletili, dolaze tetke, rodjaci, ti isti jadnici koji su istim tim cudom sletali u tu istu obecanu zemlju prije par godina. I pocinje…..

Upoznavanje sa Americkim sistemom je u najmanju ruku toliko zajebano da se ne moze opisati. A jos je zajebanije kad ti to neko “nas” objasnjava na polu-bosanskom- polu-engleskom, pa ni sama ne znas ko pije a ko placa.

Neke od rijeci koje su mi se urezale duboko u sjecanja iz tih prvih dana prije deset dugih godina su, npr.:

“E, sutra idemo u ‘gaverment’ da izvadimo ‘soshal sekjuriti’ da bi mogli uzeti ‘inshurans’ za auto a i bez ‘soshal sekjuritija’ ne meres naci ‘dzab’”.

U tom momentu dodje ti da bombu bacis. Da pojasnim:

Gaverment= government, sto ti na engleskom dodje vlada. Znaci, moramo ici u neku verziju Americke opstine, jel, gdje cemo vaditi te silne papire. Tako bas to dodje.

Soshal sekjuriti= social security. Americka verzija maticnog broja. Svaki ga gradjanin ima, i bez toga se ne moze ni u WC, osim ako si ilegalni Meksikanac, a onda kosis travu po Americkim kucama za haman dzaba.

Inshurans=insurance. Osiguranje- opet, ni bez toga se ne moze ni voziti, ni zivjeti, i mislim da bi Amerika propala da nema toga.

Dzab=job. Posao. Dakle, stvarno. Haj, ni bez toga se ne moze.

Gledam ja tetku, gledam oko sebe, place mi se. Pa oni su “nasi”, pa trebaju i da govore “nas” pa da ih razumijem. Vidim ja ovo na dobro nece izaci. To je bio tek pocetak.

Nakon deset godina, to me i dalje nervira. Nema jednog tog “naseg” koji lijepo kaze “osiguranje”, ili “opstina”.  Jok. Uvijek je ‘inshurans” i “gaverment”.

Tuzno je sto nekad i samu sebe uhvatim kako kopam po papirima kad me zaustavi milicija, sva frustrirana psujem, i pitam “a gdje sam stavila inshurans u p.m.”…….jebiga.

2 komentara

  1. sjooo, kako meni to ide na…kad mi dođu neki dragi likovi preko bare, pa se poželimo, pa pijemo kafe jednu za drugom…i sve bi bilo super da nije svaki čas “joj, kako se ono kaže…?”pa me onda pogode nekim americizmom…bljak.

Komentariši