Dugo se kanim da pisem. Danima sjedam za ovo cudo od racunala, i pisem, brisem, nikako da pocnem. Rekoh, danas je dan, i pocecu. I pocela sam.
Toliko ideja, a ne znam gdje bih krenula. Zasto blog? Hocu da razgalim dusu.
Dosta nas ima u dijaspori, i vjerujem, previse nas ima na ovakvim sajtovima. Svi pricaju o teskom zivotu van bivse nam Juge, zemljama dalekim o kojima smo sanjali, nekom boljem zivotu koji mozda i nije toliko bolji. E sad, zavisi sta je to "bolje" i iz kog se ugla gleda. No, da ne skrenem sa puta….
Procitah dosta postova ovdje. Vidim, ima ljudi, inteligentnih, simpaticnih, punih duha. Danima citam, i podstaklo me nesto "to" pa da i sama pocnem.
U stvari, dok citam, primjetih da me jezik izdaje. Kako, majku mu, pa moj je to jezik? Ne znam. Zastane mi nekad rijec u grlu, kao suh papir, i jedva procitah. Pa zar moj rodjeni jezik tako da dozivim? Ja koja sam citala i citala cjelo moje djetinjstvo? Zar je deset godina moglo to da uradi?
Rjesila sam da se borim protiv invazije stranog mi jezika. Doduse, ne znam vise ni sta je strano, a sta je domace. Osjecam se nesvrstano u prostoru i vremenu, ali ipak, ne posustajem u borbi. Hocu da citam i pisem nas jezik. Bojim se vremena i te proklete kazaljke koja me uvjek podsjeca na te godine koje su prosle u stranoj mi zemlji. Necu da posustanem.
Zato, dragi moji, ako vas ima i ako citate, ponudicu vam pogled na svjet iz nekog mi ugla, pomalo krivog, pomalo obojenog. Mozda se pronadjete u nekim mojim nebuloznim mislima, mozda prepoznate situacije. Vjerujem da nisam jedina. Zivot u dijaspori ima stosta da ponudi, dobrog i loseg. Neke stvari vrijedi zapisati, oliti otkucati. Nek ovo bude jedan mali prozor u svijet kog sam ostavila neke davne 1999.
dobro došla
sretno
pozdrav:D
O, ti nesvrstana, pisi nam o zivotu u dalekoj zemlji, jesul’ tamo ceste poplocane zlatom, jel’ istina da je more plave boje, a nebo jos plavlje…o ti, nesvrstana, dobro nam dosla u ovu virtualnu mahalu da se druzis sa nama, bar virtualno kad ne moze drugcije 🙂
Welcome 🙂
nakucaj nam svega….i nemoj dugo da se kaniš…i sama vidiš kako vrijeme leti..
E hvala hvala…pisacu!
Eh samohrana…ma kakvo zlato…ih….cuce ce :).